Jedna od fobija Mateja Andraža Vogrinčiča bez sumnje je strah od praznih površina. To mogu biti površine jednostavnih predmeta opće uporabe, kao što su voće, naslonjači, putne torbe, ili pak površine velikih objekata, gra|evina, zidova. Riječ je o površinama čija ogoljenost mora na neki način dotaknuti senzibilitet umjetnika, potičući ga na velike pothvate zaodijevanja i oblačenja. 

Započelo je sredinom devedesetih godina sporadičnim intervencijama u nekim ljubljanskim galerijama, gdje se umjetnik zabavljao odijevajući banane ili stvarajući odjeću za naslonjače, sa specifičnim ukusom koji te predmete čini originalnima i zavodljivima. 

Takvo nastojanje vrhunac doseže na Bijenalu mladih umjetnika u Torinu 1998. godine, kada na prepunom tržištu savojskog grada Matej Andraž Vogrinčič zajedno s Vukom Ćosićem stvara i prodaje miniodjeću za banane.